Search
  • AGM Blog

Domoljubni stihovi kojima se trebamo stalno vraćati

Pjesme, rugalice i epigrami, u izdanju AGM-a, ponovno će nam dočarati svu veličinu pjesnika Antuna Gustava Matoša.


Piše: Jozo Renić



“Te pjesme zaslužuju da im se stalno vraćamo”, rekao je Tomislav Jonjić, jedan od urednika najnovije AGM-ove knjige poezije Antuna Gustava Matoša pod naslovom Pjesme, rugalice i epigrami. Velikom poznavatelju Matoševa lika i djela - koji je uostalom prije kojim mjesec u AGM-u izdao i velebnu monografiju o velikom književniku - trebamo vjerovati kada nam nudi ovu šarmantnu zbirku. Koja nije tek uobičajeno podsjećanje na neke antologijske sonete poput pjesama Jesenje veče ili Notturno već se možemo i zabaviti kad čitamo rugalice i epigrame koje hoćeš-nećeš svojim porukama i asocijacijama zadiru i u naše vrijeme.

Nije stoga ni čudno da smo se u AGM-u odvažili aktivnije baviti Matošem i što mu je direktor i urednik Stjepan Bekavac posvetio novu biblioteku – Gustl, prema pjesnikovu pseudonimu.

“Matoš nije samo najhrvatskiji i najzagrebačkiji pjesnik nego su njegovim imenom potpisani stihovi koje možemo nazvati ponajljepšima u hrvatskoj književnosti.”

Tomislav Jonjić zapisuje da ovaj izbor Matoševih pjesama, rugalica i epigrama pokazuje da je Matoš ne samo najhrvatskiji i najzagrebačkiji pjesnik nego i da su njegovim imenom potpisani stihovi koje možemo nazvati ponajljepšima u hrvatskoj književnosti. Koji ni do danas nisu nadmašeni. No podsjeća i na to da su pjesnika za njegova života slabo prihvaćali, a ako su mu i objavljivali pjesme, bilo je to uzgred, u zakutcima raznih publikacija. O tiskanju neke zbirke nije bilo ni govora…


Najpoznatije domoljubne pjesme


Danas je već posve drukčije gledanje na Matoša, manje-više ga se doživljava kao tvorca najpoznatijih i najboljih domoljubnih stihova, premda nije ukupno objavio ni stotinjak pjesama. S poezijom se počeo baviti relativno kasno - nakon odrađene putopisne proze i eseja - a onda su nastale brojne antologijske pjesme, pred kojima nisu mogli zažmiriti ni Ujević ni Krleža, kao ni mnogi drugi u kojih se osjećala nemala zavist prema Gustlu.


“Ko slijepac hajd u novi svijet / Da budem novo roblje / I ne znam gdje ću mrijet..."

U poetskim pejzažima Notturno i Jesenje veče Matoš izražava domoljubne osjećaje koji su sastavni dio njegove osobnosti, a u pjesmama 1909 i Stara pjesma dočarava nam svoje nezadovoljstvo time što su Hrvati uglavnom nezainteresirani stanjem u vremenu vladavine Khuena Hedervaryja. Jer, Hrvatska je u Matoševo doba bila siromašna te ideološki razjedinjena, a istodobno joj je nametnut vanjski kapital, uz masovno iseljavanje u Ameriku. Možda je donekle to vrijeme usporedivo sa sadašnjim. U baladi Iseljenik pogađa se srž sudbine Hrvata cijelog dvadesetog stoljeća pa do danas:


Ko slijepac hajd u novi svijet,

Da budem novo roblje,

I ne znam gdje ću samac mrijet,

A seosko će groblje

Pod križem moga djeda čekat mene

Dok vani budem crko, kao štene.

Urednik knjige Jonjić snažno ističe tu Matoševu opsjednutost Hrvatskom i njezinom sudbinom te njegovu osjetljivost prema političkom nesnalaženju i podložnošću vanjskim utjecajima. On je hrvatski nacionalizam podigao na pijedestal – dakle taj je nacionalizam za Matoša našto posve afirmativno, a ni u kom slučaju negativno, kakve se konotacije danas nameću.


Humor i groteska


Matoš svojoj poeziji dodaje i novu dimenziju – humor i grotesku, i to ne samo u rugalicama i epigramima - u kojima danas nakon sto godina možemo iščitati i podbadanje nekih naših političkih suvremenika i opis stanja u nezavisnoj Hrvatskoj – već i u nekim sonetima. U pjesmi Basna satirički se osvrće na nagodbenjaštvo s Mađarima, a gdje je Hrvatski državni sabor prikazan kao kokošinjac (Sva se perad skupila na prelo...).


  • Grey Facebook Icon
  • Grey Twitter Icon

© 2020 by AGM d.o.o.