Search
  • AGM Blog

Matoš o tuđini i iseljenicima

Antun Gustav Matoš, čiju je poeziju nedavno i AGM objavio u knjizi Pjesme, rugalice i epigrami, velik dio života proveo u inozemstvu. Živio je u Beču, Münchenu, Firencu, Rimu, a veći dio vremena proveo je i u Parizu i Ženevi te u Beogradu, gdje je pisao i neka svoja značajna djela. Zanimljivo je i možda manje poznato da mu je majka bila podrijetlom Njemica, nosila je prezime Schams.

No kamo god odlazio, uvijek se rado vraćao u Zagreb i Hrvatsku.

Premda bi se često razočarao ponašanjem Hrvata, osobito zbog malodušnosti i neorganiziranosti (Sramota je da naš domaći čovjek, koji zna u tuđini izdržati svaku konkurenciju ne može podnijeti najprimitivnije konkurencije na vlastitom zemljištu. To dolazi otuda što smo mi Hrvati u Hrvatskoj od svih nehrvatskih elemenata najnesolidarniji i najslabije organizovani..) uvijek je isticao svoje snažne osjećaje prema domovini. Kao što je žalio zbog odlazaka brojnih iseljenika i razumio njihovu bol zbog udaljenosti od rodne grude.

Evo iz AGM-ove knjige dvije pjesme o iseljenicima i tuđini:



Iseljenik


Na dalek evo krećem put

Spram tužnih tuđih strana,

Od bola puca moja grud,

U srcu pišti rana:

Oj zbogom, kućo, drago selo, zbogom,

Ja ostaha samac, sâm sa mojim Bogom.


Sa grunta mog me tjera dug

Za porez i lihvara,

Zaplijeniše mi već i plug,

Dok čopori Mađarâ

Ko nekad Turci ono malo grabe,

što ostade od doklaćenog Švabe.


Tek nebo, more, magla, dim —

Ah, osto doma da sam!

Al živjet doma nemam s čim,

Na svomu prosjak ja sam,

Jer rodna zemlja sinu je tuđina,

A Hrvatska je strancu domovina!


Ko slijepac hajd u novi svijet,

Da budem novo roblje,

I ne znam, gdje ću samac mrijet,

A seosko će groblje

Pod križem moga djeda čekat mene,

Dok vani budem crko, kao štene.


Ah, proklet bio onaj čas,

Kad rodih se Hrvatom,

Jer tuđinski nas glođe pas,

A konop nam za vratom,

Dok zemlja naša ima samo groba

Za svaki trzaj hrvatskoga roba.


Ej, kamo sreće, da me val

Tog sinjeg okeana

Na kakav topli baci žal,

Gdje sunce novog dana

Za ropstvo ne zna ljudskih miliona

I grije sreću novih Robinzona.


Robijaški ću dlanat ja,

Da spasem očevinu,

Od brige ne ću naći sna,

Dok žena će pri vinu

Sa bogzna kime s rukom ispod ruke

Profućkat moje ušteđene muke.


Moj Bože, hoću l' ikad ja

Sa rukom oko vrata

U oko gledat, kako sja

I slušat njegov "tata":

Sve preko okeana gledam to siroče

I slušam kako cvili: "Oče, oče!"


To sunce, što me grije sad,

I sinu mom će sjati,

Pa kada bude momak mlad,

On, jadnik, neće znati,

Da zajednički sunce tek imamo,

Na svijetu sunca — mrve sunca samo.


No dijete moje, bijedni crv,

Sa moga debla grana,

Moj mili sin i draga krv,

Cvijet moga jorgovana,

Kad dođem kući, bude l' hude sreće,

Moj rođen sin me više poznat ne će!...


Što moju ženu čeka sad,

Ne pričajte mi, ljudi:

Obljubit će ju žandar mlad

Il onaj financ ludi,

A moje dijete iza kućnih vrata

Će tepat nemoćnički: "Tata, tata!"


A doma vratim li se kad,

Ja kopile ću naći,

Pa pustiti ću krvcu tad

I majci mu i ćaći:

Amerika poštedi l' moju glavu,

Donijet ću je, al za Lepoglavu.


Izgubih s otadžbinom sve,

Što imam na tom svijetu:

I ženu, dijete, sve — al ne

Slobodu moju svetu,

Pa bit ću radnik, bit ću siroma,

No slobodan ću bit — što nisam doma.


No šta će meni tuđi krov,

Sloboda tuđeg kraja?

Tek kod kuće je blagoslov,

A svog bez zavičaja

Je teško živjet, teže još umrijeti:

Jer svaka ptica k svome jatu leti.


Slobode traži samo, gdje

Ti zbori majke mlijeko!

Po narodu si svome sve,

Bez njega - Niko, Neko,

Pa plačeš ko nad vodom Babilona,

Na zvuk kad misliš seoskoga zvona.




Domovini iz tuđine


Došla jesen! Hladan vjetar duva,

Jad me bije pustoj u tuđini,

Sve mi osta tamo za oblacim',

Tamo, — tamo, ah — u domovini!

Tamo, gdje se grad pod brdom diže,

— Naše slave znamen pomlađeni —

Tamo mi je sreća omrknula,

Da ne grane više nikad meni.


Zbogom, oče, i ti, majko, — zbogom!

Vaše dijete muči glad i bijeda,

Srce mu je bolom otrovano,

Već je puklo od golemog jeda!

Zbogom i ti, čija divna slika

Duh mi prati kao slatka sjena,

Zbogom, Branko! uvelo nam cvijeće,

Nesta sreće, osta uspomena!


Zbogom, raju! oj, da ovaj vijor

Suze moje do tebe ponese,

Da ih stvori bisernim pozdravom

I u tvoja čarna njedra strese!

Zbogom, Branko! Dušo! bez tebe mi

Smrt je ovo grozno grobovanje,

A sloboda u toj tuđoj zemlji

Teža mi je nego robovanje!


Zbogom da ste, polja i doline,

Župni humci i vrletne gore,

Guste šume, grozdni vinogradi!

Zbogom i ti, Jadrijansko more!

Bože! Kad će moje žedne grudi

Napiti se zraka hrvatskoga?!

Domovino! Kad će tvoje sunce

Ogrijati vjernog sina Tvoga?


Dan će doći, — oj, pred dušom mojom

Sinu sablje Zvonimira blijesak,

Puške bruje, barjaci vijore,

Kanda čujem topa grom i tresak!

Dan će doći! Oh, i ja ću tada

Pohrliti kući hrabrom nogom,

Al do onda — zbogom, mili dome,

Hrvatska, oj divna majko, zbogom

  • Grey Facebook Icon
  • Grey Twitter Icon

© 2020 by AGM d.o.o.